Provedi sa mnom vikend u vakuumu!

Opet onaj glas...piši!

Često sam ga ignorirala u zadnje vrijeme iskreno, pa je život pronašao svoje načine kako da mi to nabije na nos.

Ispričat ću ti danas kako sam se osjećala proteklih par dana. Možda nećeš pročitati ovaj blog, a možda hoćeš, možda će ti promijeniti ritam cijelog dana, a možda i neće. Moje je da slijedim svoj unutarnji glas, a vjerujem da je tu s razlogom.

Dočekala sam Damira zadnji radni dan u tjednu uplakana, odmah čim je otključao vrata. Rijetko mu kada priuštim takav doček jer mu se uvijek od sreće i veselja bacim u zagrljaj, to je trenutak u kojem samo mi postojimo. Tako je i sada bilo, ali bez osmijeha. Samo su suze kapale.

Već neko vrijeme pokušavam pošto poto biti snažna i nisam dopustila sebi krhkost. Previše izmiješanih emocija koje su stajale u meni. Puno pozitivnih stvari se trenutno događa u pozadini (ne žalim se naravno), a zalutaju i one negativne emocije uz to poput straha i onog "hoću li moći". Raspala sam se. Kao kula od karata. Volim taj univerzalni zakon koji kaže ako nećeš svojevoljno hoćeš prisilno. I tako je i bilo.

Sjedamo na kauč, dopuštam sebi ranjivost i odgovaram na njegovo zabrinuto pitanje: “Što se dogodilo?”

Kažem mu da se već zadnjih mjesec dana budim s moranjima, s manjkom strasti za životom, ne kuham više, a to obožavam, jedem previše slatkog, ne mogu se dignuti iz kreveta ujutro i samo želim spavati cijeli dan, osjećam kao da ću prasnuti u 1000 komadića od svih emocija koje sam zadržavala u sebi sve ovo vrijeme, a ono najgore od svega je da sam prestala osluškivati svoje potrebe i zanemarila tu moćnu sinergiju tijela, uma i duha. Naravno da to ne življenje svoje strasti treba negdje izbiti i u fizičkom obliku.

Damir me je slušao i rekao “ja te mogu saslušati, ali ti si ta koja treba sebi pomoći” i tako je i bilo.

Sjela sam sama sa sobom i pitala sebe: “Ajde Antonia, kaži sebi, što trebaš sada najviše?”

Poslušala sam svoj unutarnji glas, rekla Damiru da se povlačim u svoje odaje na 2 dana i u jednom dahu pročitala knjigu. Podsjetila me na mnoge vrijede stvari koje sam po putu izgubila. To su stvari zbog kojih sam se jako udaljila od svoje ženske energije i doživjela burn out.

Novi tjedan je...

Ne ustajem odmah iz kreveta, već se vraćam onim praksama koje me uvijek vrate u život. Stavljam slušalice i meditiram, cijeli dan slijedim svoju strast i osluškujem ponovno sebe, plešem i susrećem predivne ljude nasmiješenih lica - jer sam sada opet to sve ja samo još puno osvještenija. Živim bez moranja, slobodna i ponovno osjećam protok strasti unutar sebe samo kao da je još jače. Živote hvala ti.

Danas sam tu jer sam osjetila da moram s tobom podijeliti ovo svoje iskustvo. To naravno podrazumijeva potpuno se ogoliti pred svijetom i pokazati svoju krhkost što mi više nije izazov. Svaki dio mene vjeruje da sam tu kako bih tebi prenijela svoje znanje, ali tek u onom trenutku kada i sama prođem kroz transformaciju jer teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo.

Želim te danas podsjetiti na one važne stvari na koje trebamo paziti svaki dan, te kako izgubiti sebe ponekad ne znači nužno nešto loše, već to može značiti ponovno pronaći sebe, ali ovog puta potpuno novu sebe mentalno i duhovno.

Ja sam do neba zahvalna na ovom svom vakuum vikendu jer sam iz njega izašla kao puno bolja osoba.