Što ako preplašeni krenemo na strah? - Pobijetiti ćemo ga!

STRAH.

Tako mala i kratka riječ puna sebe i svoja svega pet slova. Najmoćnije stvari su zaista one najmanje i najkraće. Ova je riječ toliko maljušna, a sposobna je da proizvede cijelu zbrku u čovjekovoj glavi. Sposobna je da preokrene čovjekove misli za 365 stupnjeva i da utječe na njegov život. Radosni postaju osjetljivi i život nade i ljubavi mijenjaju za onaj tmurni. Nestaje onaj predivan i jedinstven sjaj u oku, koji je centar Svemira i nas samih. Vodi nas putem nesretnih staza, pa često kažemo da nemamo sreće u životu. Škripimo zubima dok kao spavamo i ne mislimo o tome, ali mislimo. Itekako da. Tada najviše. Kada se svijet u nama umiri, tada smo ga svjesni najviše, a tek kada se trebamo suočiti s njim? Da postoji riječ preko najviše to bi bila ta. Još veća.

To je tema o koji se rijetko kada piše ili čita. Zbog čega? Pa od straha da će se netko smijati našem strahu. Naravno, tu leži taj zec, pa jedan pisac mudro zbori sljedeće:

“Većina ljudi se nakon nekih negativnih iskustava povuče duboko pod svoju ljušturu, uvjereni da će sklupčani, tj. zgrčeni bolje zaštiti sebe i lakše amortizirati nove životne udarce. Ukoliko u takvom položaju ostanu predugo, vidimo ih pogrbljenog hoda kako nasamareni nose teško breme sputavajućih strahova za koje bi shvatili da su obični zmajevi od papira samo da ih uspiju pogledati u oči i dodirom smirene ruke uvidjeti njihovu krhkost i nemoć.”

― Edin Tule

Kao netko tko se je bojao i samog straha od straha prije, mogu reći da je jako teško izreći na glas to da se bojiš nečega, ali je to ona karta za neuspjeh od početka. Pričanjem o njemu on postaje stvaran, ne potiskujemo ga u sebi, a kad postane stvaran postaje i rješiv u potpunosti. Umanjuje se.

Mene je često pratio strah. Još kao dijete sam bila jako plašljiva djevojčica. Kasnije kroz odrastanje taj strah se je sve više začahurio u mene. Nisam ga se riješila odrastanjem. Često sam gutala knedlu u grlu na razgovorima za posao i u prostoriji punoj ljudi. Svi gutaju svoju knedlu. Doduše, netko očigledno netko ne. Ja sam oduvijek bila ona koja je gutala tu knedlu očigledno. Često sam u nekim situacijama htjela vrištati koliko sam osjećala nelagodu zbog straha od nečeg novog. Ali, ako ne odlučiš vrisnuti on postaje dio tebe. Ti ne postojiš, postoji on. Tvoj strah. I tako živite ti i tvoj strah i vodi on tebe kroz život. Njegov si rob, dok ne kažeš da je dosta i da više nije poželjan. Ja sam imala veliki strah od nepoznatog. Od nepoznatih ljudi, mjesta, situacija. Od tete na šalteru, tada bih se najviše crvenila, zašto? Pa zato da se ne osramotim naravno, Bože sačuvaj. Pih! A onda, onda se dogodilo to da sam se odlučila suočiti sa svojim strahom.

Vodeći se time, moj monolog u glavi ide na sljedeći način:

„ Kupiti kartu u jednom pravcu sa svega 5 000 kn u džepu i spavanjem u hostelu sa dvije nepoznate osobe hajde jednu sam iskreno bar znala, ali svejedno. Jesi ti luda, ma nee nećeš ti to, ne možeš, pa izgubit ćeš se, nesposobna si, ostat ćeš bez para pa ćeš biti na ulici. Haha pa vidiš da nećeš i da ne možeš. Paaa lakše ti je ostati nego otići. Pa naravno...“

Sve su to bile misli u mojoj glavi kada sam kupila kartu. I bojala sam se, možda više nego ikad. Ono što sam napravila bilo je ključno za moju pobjedu. Za neke to ne znači ništa, ali ja sam pobijedila svoj strah od nepoznatog. Digla sam sidro od svega poznatog, upoznala nove ljude, puno predivnih ljudi u 2 tjedna boravka u hostelu. Nisam ostala na cesti. Promijenila sam svoj mentalni sklop u glavi i shvatila da je nepoznato zaista nešto najljepše što se čovjeku može desiti.

Svi mi imamo očekivanja i to je uredu. Uredu je imati i misli koje nas brinu, ali znajte to je on. Gospodin strah, niste to vi ni ja, ni mama ni nona.

“Što ako, osluškujući samoga sebe, u tišini samoće ne čujemo ništa, ili ondje zateknemo ono čega se plašimo? Jesi li znao da je čovjekov najgori strah, strah od samoga sebe”

― Ivana Šojat

Ovim citatom približavamo se kraju, ali da još podijelim svoj mali savjet koji bi išao ovako nekako…

Kako se danas suočavam sa strahom?

Idem protiv njega. Prepoznala sam ga kao neki inat u meni koji kaže e baš hoćeš, baš njemu u susret. Nije lako to uvijek, ali ako samo jednom od 3 pokušaja upali, super!

Idite strahu u susret. Strah pokrij strahom od straha i nema puno to smisla, ali kada ideš tako naoružan na taj strah doista ga ukrotiš. Onda se desi da ti njega vodiš, a ne on tebe. Uvijek on postoji samo je pitanje tko koga vodi. I zato od srca vam želim ono što i samoj sebi, a to je da pobijedite strah time što ćete baš ići na njega, puni inata da ga pobijedite. I onda, kada strah bude ono jučer i ono bilo nekad davno, biti ćete ponosni na sebe.

P.S. Pošto znam da će ovaj blog čitati dvije predivne osobe koje su me inspirirale danas, od srca im se želim zahvaliti ovim putem jer je blog nastao zahvaljujući njima.

With love, Tonka. ❣️